Šesto poglavlje: Životinje ne govore
Čarli je stajao iznad mene posmatrajući kako kopam rukama ne bih li video šta se nalazi ispod zemlje. Zapravo, bio je to velik komad metala koji je po svemu ličio na stara, teška vrata . Nakon što sam mu rekao da ne stoji samo i da mi pomogne, Čarli je ubrzo seo na zemlju pokušavajući da kopa. Zaista su se čudne stvari dešale ovde. Ovo mi nije trebalo.
„Šta misliš šta je, Čarli?“ Pitao sam ga dok mi se znoj sa čela slivao niz lice.
„Nemam pojma. A ako ovako nastavimo verujem da nećemo uskoro ni saznati.“
„Kako to misliš?“ Nisam prekidao.
„Mislim na to da ne možemo kopati rukama. Zaboga, dokle misliš tako?“
Bio je u pravu. Začudio sam se sam sebi. Dokle je moja glupost mogala da ide?
„Mislim da treba da javimo nekom. Mogu nam pomoći.“
„Lido, iskuliraj malo. Verujem da je to samo neki komad metala. Šta može biti na pustom ostrvu?“ Rekao je i već krenuo dalje.
Pošao sam za njim.
„Čarli, kako možeš tako? Zar te ne zanima šta je to?“ Bio sam besan.
„Iskreno...Ne! A ti kako hoćeš. Možeš ostati tu i kopati još 108 dana ako želiš.“
„Neverovatan si!“ Video sam da nema vajde od njega, pa sam krenuo za njim.
„Uostalom, Čarli, ni hranu nismo našli, kako misliš...“
Zastao sam. Pogledao sam ispred sebe i video nešto što nisam bio siguran da želim. Krv mi se zaledila u žilama, i nisam mogao da nastavim da pričam. Ni Čarliju nije bilo svejedno. Ispred nas, stajala je nepozanata žena sa puškom u ruci, držeći nas na nišanu. Refleksno sam podigao ruke u vazduh, i odjednom kao da mi se sva snaga vratila. Propričao sam.
„Nemamo oružije! Možete spustiti pušku!“ Rekao sam i pogledao u Čarlija. Video sam kako mu znoj lipti sa čela.
„Sajid...Sajid je bio u pravu...“ Govorila je sebi u bradu. „Zaista ste tu...Zaista niste sa njima...“
„O čemu govorite gospođo?“ Čarli je pitao.
„Vi...Vi ste preživeli pad aviona...Nisam mu verovala...Nisam...“
Delovala je pomalo izgubljeno. Možda to nije prava reč, ali stvarno je bila takva. Nepoznata žena je bila srednje visine, imala je dugu, smeđu, kovrdžavu kosu, koju verujem nije oprala godinama. Na sebi je imala atlet majicu i široke pantalone. Ne baš po poslednjoj modi.
„Gospođo, spustite pušku...Nećemo vam nauditi.“ Kao da bi i mogli.
„Vi...Vi ne smete biti ovde. Oni se bliže...Tu su...“
„Ko je tu? O čemu pričate?“ Luda je definitivno, pomislio sam.
„Drugi! Morate da se sklonite! Hajde! “
Nepoznata žena me je zgrabila za ruku i povukla ka šumi. Čarli je krenuo za nama.
„Ko su drugi? Gde su? Gde idemo?“ Čarli je trčao za nama i postavljao sto pitanja.
„Sve ću ti objasniti kasnije. Moramo da se sklonimo!!! Odmah. Oni su loši i mogu nas ubiti! Brzo ovamo!“
Povukla nas je ka nekom izvoru u zaklon. I zaista, nekoliko sekundi kasnije, začuo se šum. Koraci. Pogledao sam ispod drveta i video nečije noge. Bose noge. Nisu bile jedine. Polako, ali sigurno kretali su se šumom. Skoro nečujno. Nisu govorili ništa, samo su prolazili. Nekoliko minuta kasnije , koji su delovali kao cela večnost, nepoznata žena je ustala i progovorila.
„Sada je slobodno. Sada se možete vratiti u svoj kamp. Ako je još uvek tamo.“
Krenula je u unutrašnjost džungle. Možemo se vratiti, ali kako?
„Hej!“ Viknuo sam je. „U čemu je problem? Gde ideš?“
„Moram da završim što sam počela! Idite! Budite sigurni da vas sada niko neće uznemiravati.“
„Hej! Mogu li da znam kako se zoveš?“
Zastala je. Očigledno jako dugo nije govorila svoje ime. Pogledala je dole i rekla.
„Danijel. Danijel Ruso.“
„Danijel...Hvala ti!“
„Pozdravite Sajida u moje ime!“
A zatim je nestala u džungli.
***
Bilo je kasno kada samo se Čarli i ja vratili u kamp. Na sredini kampa gorela je velika vatra, a pored nje su sedeli San i Džin. Kler i Harli su bili malo dalje, a ispred mog šatora stajao je Džek. Očigledno me je čekao.
„Lido moramo da razgovaramo.“ Rekao je.
„Džek...Moram ti nešto reći.“
Još uvek sam bio pod utiskom od svega što se izdešavalo u toku dana. Krenuo sam da pričam kao navijen. I to nepovezano.
„Kada smo jutros bili u šumi, Čarli i ja...Kada smo krenuli da tražimo hranu...Našli smo nešto...Bio je to otvor u zemlji, bar je delovalo kao otvor, tačnije kao vrata. Pokušali smo da otkopamo ali nismo uspeli...I onda...Ta žena...I ti ljudi...Džek...Nismo sami...Ovo ostrvo nije napušteno...“
„Polako Lido! Polako. Smiri se pa mi sve ispričaj. Ništa te ne razumem.“
U tom trenutku je došla Kejt.
„Jesi li mu rekao?“ Pitala je Džeka.
„Ne, nisam stigao. On ima nešto da nam kaže. Hajde da uđemo u šator.“ Predložio je.
Nakon što sam popio malo vode i pojeo malo ribe koju je Kejt donela, a Džin uhvatio, mogao sam da ispričam ceo događaj. Primetio sam da im nije svejedno, ali isto tako sam primetio da ono što će mi oni reći, meni neće biti ni blizu lakše.
„Lido, pronašli smo rep aviona u džungli.“ Rekao je Džek.
Ustao sam i nemo pogledao u njih.
„Ima li preživelih?“ Progovorio sam jedva.
Taj trenutak je trajao čitavu večnost.
„Ne. Nema. Veliki broj su rastrgale divlje životinje. Ništa nije ostalo. Žao mi je Lido.“
Osetio sam kako se tlo vrti ispod mojih stopa. Gledajući u njih dvoje video sam četiri osobe. Suze su opet krenule. Okrenuo sam se na drugu stranu, ne bih li ih sakrio.
„Lido...U redu je...“ Kejt je ustala i uhvatila me za rame. „Slobodno...“
Ali, ne, za čudo su stale. Osetio sam snažan bol u stomaku i veliku želju za osvetom. Samo ne znam kome bih se svetio. Džek je nastavio da priča.
„To nije sve. Pronašli smo još nešto.“
„Šta ste pronašli?“ Pitao sam gledajući u njih.
„Tačno u repu aviona. Tačnije u onome što je ostalo od njega. Bombu. Pronašli smo bombu.“
„I to ne kakvu bombu. Veliku bombu koja je mogla da uništi četiri takva aviona.“ Rekla je Kejt.
Gledao sam u njih. Ništa mi nije bilo jasno. Progovorio sam mucajući.
„Ovo je bilo planirano? Ovaj pad?“
„Kako mi mislimo nije. Avion se srušio, nije eksplodirao. Da jeste, verovatno bi svi bili mrtvi. Ovaj pad nas je spasao. “
„Spasao, kako misliš? Misliš da je neko hteo da nas ubije? Neko je podmetnuo bombu u avion?“
„Da, baš smo na to mislili.“
„A gde je bomba? Može li da eksplodira sada?“ Pitao sam Džeka.
„Sajid je ostao u šumi sa Lokom. Pokušaće da je deaktivira. Očigledno je bila sa tajmerom, ali ne znamo kako se to dogodilo da nije eksplodirala do sada. Neko je mogao da stisne dugme i da sve ode. Ali nije. Nismo sigurni zašto. “
„Sajid bi trebao da dođe ujutro. Reći će nam sve.“
***
20.05.2003
„Lido, šta se desilo na razgovoru za posao? Nisi mi javio!“
„Bako, nisam dobio posao. Rekao sam im da ti jave.“
„Kome si rekao? Znaš da sam ti ja jedini rod i da prvo meni treba da govoriš sve!“
„Rekao sam tvojoj sekretarici da ti prenese. Očigledno treba da je menjaš!“
„Marta dobro obavlja svoj posao. Ne znam šta joj je. Zbog čega nisi dobio posao. Šta ti je Tomas rekao. Meni je rekao...“
„Bako... Nismo ni razgovarli. Jednostavno sam otišao.“
„Kako si otišao? Znaš li koliko sam truda uložila da vas spojim? Lido, ne može svako da ode u Hanso i da dobije priliku za razgovor.“
„Rejčel je mogla! Očigledno im se svidela čim je postala glavna sekretarica direktoru.“
„Rejčel? Ko je Rejčel?“
„Ma nije ni bitno. Biće druge prilike za neki drugi posao.“
„Lido, Lido...Dete moje...Kad ćeš se naučiti? To je trebao biti pravi posao za tebe!“
„Pravi posao? Bako, ja sebe ne vidim na hiljade kilometra od kuće kako istražujem neke veze između životinja i ljudi. Uostalom, smešno je. Životinje ne govore!“
„Ti nemaš pojma o čemu pričaš. Pre četrdeset godina taj posao je cvetao. Sada su hteli da ga obnov...“
„Bako? Halo? Prekidaš mi se! Jebena baterija!!!“
***
Još jedna ne prospavana noć. Zaista ne znam kako sam mogao sve to izdržati. Noći su prolazile jako sporo, a dani još sporije. Trebalo mi je hiljadu godina da dočekam Sajida i da vidim šta je uradio sa bombom. Hiljadu godina koji su trajali troduplo duže. Kako je sunce počelo da se rađa na horizontu, dok sam sedeo na plaži, ugledao sam Džona Loka i Sajida kako se približavaju kampu. Potrčao sam ka njima, a zatim ugledao i Džeka kako se približava. Očigledno ni on nije spavao.
„Sajide...Gospodine Lok... Jeste li uradili nešto?“
„Lido. Kako ti znaš?“ Pitao me je Sajid.
„Džek i Kejt su mi rekli.“
„Ooo...“ To je bilo sve što sam mogao čuti od Loka.
„Da, uspeli smo da deaktiviramo bombu.“ Rekao je Sajid.
„I gde ste je ostavili?“
„Ostala je u šumi. Zatrpali smo je blizu repa. Ovo je jako čudno.Jesu li ti rekli o čemu se rasi?“
„Da, rekli su mi sinoć. Misliš da je to bio teroristički napad? Pitao sam ga.
„Male su verovatnoće da je bio. Više sumnjamo da je to neko uradio sa razlogom.“
„Sajide, ne razumem te. Zašto bi neko sa razlogom ubio toliko ljudi. Ne verujem da je bilo toliko njih koji su se zamerili TOJ osobi.“
„Možda ne toliko ljudi, možda samo jednu ili dve.“ Rekao je Sajid.
„Verovatno je ta osoba na visokom položaju, a pretpostavljam da znaš da njima ne treba puno, i da se neće ustručavati da pređu i preko hiljade mrtvih da bi došli do svog cilja.“ Rekao je Lok.
Tek sada mi ništa nije bilo jasno. Udaljio sam se polako ka svom šatoru, i kada sam ušao, odmah sam se spustio na pesak, odnosno moj krevet od bambusa. Zaspao sam toliko čvrstim snom, da, kada sam se probudio, mrak je već počeo da pada. Ceo dan sam prespavao. Ispred mog šatora sedeli su Harlio i Čarli.
„Evo ga! Ustao je!“ Rekao je Harli tiho.
„Lido! Moramo da ti prenesemo poruku!“ Dodao je Čarli.
„Poruku od koga.“ Pitao sam još uvek pospan i izmoren.
„Poruku od Džeka.“
„Sajid, on i Lok su otišli da vide šta si pronašao u šumi. Očekuju te tamo. Mislim da će da otvore sa bombom koju su pronašli.“
Nastaviće se.
Thu Jul 08, 2010 6:47 am by Bojana Winchester